laetitia
06.07.2009., ponedjeljak
Ne mogu vjerovati-zakon o mladim vozačima
|
Dan mi postaje sve bolji i bolje (ironično). Život općenito. Danas sjednem u auto u pola 9 navečer i krenem u Billu po neke sitnice za sutra. Vozim Peugeot 307sw 79kw. I zaustavi me policajac: "Kontola prometa. Vozačku i prometnu, molim." I onda kaže: "Gospođice, vi nemate 24 godine, a vozite auto od 110 konja. Vi niste znali da je to prekršaj?" A ja: "wtf???" Onak, toliko sam sad živčana i ljuta i... Ma ne znam što sve nisam. Ugl pogledam ga ja svojim anđeoskim pogledom, kao, pa nisam znala za to, od kad je to na snazi, zar ozbiljno i takve stvari... Ono, imam vozačku već 3 i pol f*** godine a on me tu zaj**** s konjima???? Kazna je 1000kn i 12 sati oduzimanja vozačke dozvole. Možeš si misliti. Napravila sam se blesava i naivna i tip me nije niti zapisao. Kao :"Gospođice, učinit ću vam uslugu, neću pisati u zapisnik, ali pazite da vas ne bi opet zaustaviti..." Bla, bla bla... Dok sam ja polagala zakon je glasio da sam mladi vozač 2 godine nakon što dobijem vozačku i poslije toga nemam više ograničenja, a bila sam uvjerena kako taj zakon vrijedi za one koji su položili u to vrijeme, dakle, kada je novi zakon stupio na snagu, ja već pola godine NISAM BILA MLADI VOZAČ!!! Kako se to sad može odnositi na mene? Mislim, to je kao da onim ljudima koji su faks upisali prije 5 godina, a bolonja je stupila na snagu godinu dana kasnije, taj faks više ne vrijedi i moraju ići po bolonjskom programu iako to nije tako zamišljeno? Pa mislim, tko je tu glup a tko nesposoban? I sad surfam netom tražeći odgovore: pa nije moguće da izađeš iz nekog statusa i dok se nekome prohtje, on te jednostavno vrati na prvotni? Jasno mi je da status mladog vozača trebaju imati osobe koje su položile vozački dvije godine nakon toga opreza radi, ali da JA imam status MLADOG VOZAČA sa 6 GODINA VOZAČKOG ISKUSTVA??? Nemam komentara... Netko je u našim zakonodavnim tijelima očito jako bolestan na mozak. Ili ima neki blaži oblik demencije, možda Parkinsonova ili Downov sindrom? Mislim da bi ipak bio Dawnov jer svi koji tamo rade nemaju iq veći od 70. (Nije da vrijeđam Dawnovce-za mene su to draga djeca i ljudi kojima ću u bilo kojem trenutku priskočiti u pomoć i olakšati im život koliko god je to moguće jer oni nisu krivi ni za što, a zapravo su jedni od najiskrenijih i najboljih osoba koje svijet ima) Ugl jako sam frustrirana zakonodavnim tijelima naše zemlje i zato molim sve blogovce koji ovo čitaju, voljela bih na neki način doprijeti i do onih koji ne čitaju, da potpišu peticiju da se mladi vozači više ne diskriminiraju na ovaj način. Na stranici hobotnica možete potpisati peticiju protiv toga, a ovdje ću vam prekopirati što oni kažu i za što se zalažu: PETICIJA ZA PROMJENU ZAKONA O MLADIM VOZAČIMA Ova peticija je pokrenuta zbog propusta u "Zakonu o sigurnosti prometa na cestama". Naime, mi smatramo da bi se trebao promijeniti Zakon o mladim vozačima i to članak: 1, točka: 67. Po istom, mladim vozačem smatra se vozač do 24 godine, bez obzira na njegovo iskustvo u prometu, što je po našem mišljenju nepravilno! Mi se zalažemo za vraćanje na stari zakon, u kojem se mladim vozačem smatra vozač sa manje od dvije godine vozačkog iskustva. Također, ne slažemo sa zakonom koji ograničava mlade vozače na vozila snage manje od 75 kw, jer ako se uzmu neke druge performanse automobila dolazimo do zaključka da i tu postoji rupa u zakonu. Primjer: Kada bi mladi vozač na raspolaganju imao vozilo od 75 kw i 790 kg (Npr: Suzuki Swift 1,3 gti te vozilo od 90 kw i 1300 kg (npr: Peugeot 308 sw), smio bi voziti slabije i lakše vozilo koje u ovom slučaju, a i u mnogim drugim primjerima ima veću krajnu brzinu i veće ubrzanje (eksplozivnije i "živahnije" vozilo). Veća je vjerojatnost da će mladi vozač izgubiti kontrolu nad takvim vozilom koje mu u ovom slučaju zakon dopušta da vozi! Molimo Vas da nas podržite svojim glasom i da se u zakon uvede pravilo o kw/kg ili kg/kw, koje je po našem mišljenju mnogo bolje nego sadašnje. Takav zakon se već primjenjuje u nekim Europskim državama, što znači da ne izmišljamo "toplu vodu"! Također mislimo da su stalne promjene zakona o mladim vozačima "bezvezne" i nikada se ne zna na koga se on ustvari primjenjuje. Mnogi koji su položili prije dvije i pol godine ili više, vrijedi stari zakon o mladim vozačima (mladi vozač je vozač sa manje od dvije godine voznog iskustva) po kojemu isti imaju pravo na upravljanje svim vozilima B kategorije. Međutim, dolaskom novog zakona na snagu, osobe mlađe od 24 godine ponovno se smatraju mladim vozačima iako imaju više od dvije godine voznog iskustva! Tražili smo informacije od Ministarstva Prometa i od Prometne Policije, međutim oni nam nisu znali odgovoriti na pitanje, "Smatraju li se mladim vozačima oni koji imaju više od 2 godine voznog iskustva, a manje od 24 godine?". Da stvar bude gora njihovi odgovori su se razlikovali! Ako imate više od 2 godine voznog iskustva, a mlađi ste od 24 godine predlažemo Vam da ne plaćate kaznu za jače vozilo, dok se oni ne dogovore kako u stvari zakon glasi. Glupost u zakonu: Ukoliko netko položi vozački ispit B kategorije sa 25 godina, mora još dvije godine voziti auto slabiji od 75 kw (što je u redu), ali netko tko je položio s 18 godina i ima 5 godina vozačkog iskustva ne smije voziti automobil jači od 75 kw. Mislimo da je to glupost i u svakom slučaju prevelika dobna granica! I u ostalom, zašto baš 24 godine? Dobro je poznato da je svugdje u svijetu punoljetnost navršena sa 18 ili 21 godinom. Odakle im pravo da osobi koja je stariji punoljetnik (od 21 do 24 godine) postavljaju ograničenja? Takva osoba je po svim svjetskim standardima u potpunosti zrela osoba. Osoba sa 24 godine može već biti i magistar znanosti i roditelj sa dvoje djece, a zakon mu ne dopušta da vozi obiteljski automobil!? A evo i još jedna "zanimljivost"; Ukoliko osoba istovremeno položi i za npr, kamion ( C KATEGORIJA ), nema nikakvih ograničenja što se snage kamiona tiče... Molimo Vas da dobro razmotrite razloge zbog kojih tražimo potpisivanje peticije te ukoliko se u potpunosti slažete, da nam date potporu. ( Neslužbeno: znam osobu koja je više puta kažnjavana zbog istog zakona, a ima položenu C kategoriju, pa sada kada izlazi, izlazi ni manje ni više nego kamionom :P) Moj zaključak je da zajedno možemo promijeniti svijet. Podržite me u mojem naumu da promijenimo zakon. |
16.11.2007., petak
All I ask of you
|
Evo, ja, kao strastveni obožavatelj mjuzikla Fantom u operi, jednostavno sam morala objaviti riječi jedne od mojih najdražih arija... All I Ask Of You Lyrics (Phantom Of The Opera) No more talk of darkness, forget these wide-eyed fears; I'm here, nothing can harm you, my words will warm and calm you. Let me be your freedom, let daylight dry your tears; I'm here, with you, beside you, to guard you and to guide you. Christine Say you'll love me ev'ry waking moment; turn my head with talk of summertime. Say you need me with you now and always; promise me that all you say is true, that's all I ask of you. Raoul Let me be your shelter, let me be your light; you're safe, no one will find you, your fears are far behind you. Christine All I want is freedom, a world with no more night; and you, always beside me, to hold me and to hide me. Raoul Then say you'll share with me one love, one lifetime; let me lead you from you solitude. Say you need me with you, here beside you, anywhere you go, let me go too, that's all I ask of you. Christine Say you'll share with me one love, one lifetime. Say the word and I will follow you. Together Share each day with me, each night, each morning. Christine Say you love me... Raoul You know I do. Together Love me, that's all I ask of you. Anywhere you go let me go too Love me... that's all I ask of you.  By laetitia101 |
07.10.2007., nedjelja
Snježno kraljevstvo
|
Ne znam za ostale, ali ja katkad volim zalutati u svijet bajke i, makar na pola sata, zaboraviti probleme stvarnog svijeta. I, da ne ispadne kako samo Madonna zna pisati priče za malu djecu i malo veće klince, ja sam odlučila nešto napisati. Nekad davno, kada su zemljom vladali carevi i kraljevi, u jednom udaljenom kraljevstvu koje se nalazilo gotovo na rubu jednog Zemljinog pola, živjela je prekrasna princeza Pahuljica. Njeni roditelji: kralj Zima i kraljica Sniježna davali su sve od sebe kako bi ona bila sretna i kako joj nikada ne bi bilo dosadno. Zbog nje su se priređivali raskošni balovi u Ledenoj palači, zbog nje su se organizirale razne borbe i mačevanja, zbog nje se gradilo potpuno novo južno krilo palače... Jednog dana kada više nije znala što bi poželjela od svojih roditelja zatvorila se duboko u svoje odaje i danima razmišljala: «Imam sve što sam ikad poželjela, roditelji me istinski vole, obrazovana sam i za nekoliko dana navršit ću 16 godina. Bojim se da ću se uskoro morati udati i da će mi možda ova želja biti posljednja koju će izvršiti moji roditelji. Moram smisliti nešto zaista originalno!» Dan prije rođendana izašla je iz svojih odaja s velikim smješkom na licu. Posluga je počela šuškati da je princeza opet smislila neki veliki dar kao ogrlica od samih dijamanata, ili čak gradnja nove palače! Ali nitko nije ni slutio što je bila princezina prava želja. «Ali, draga! Pitamo te već po peti put što želiš za rođendan, a ti šutiš i samo se smiješ. Što si to naumila?», pred sami rođendanski bal upitali su je roditelji. «Ništa se vi ne brinite!», odgovorila je Pahuljica. «Sve ću vam reći kada dođe vrijeme za to.» Bal je počeo i trajao, i trajao, i trajao... Znalo se da će na kraju bala njeni roditelji morati objaviti tko će biti princezin zaručnik i kada i gdje će se održati vjenčanje, no više od bilo čega kralja i kraljicu zanimalo je što će princeza zaželjeti za svoj šesnaesti rođendan. Kada je došlo vrijeme darivanja i kada su već svi uzvanici uručili princezi svoj dar (među kojim je bilo i puno ženidbenih ponuda) princeza je napokon odlučila reći roditeljima svoju želju. Najprije se obratila svim uzvanicima: «Hvala vam svima što ste došli na ovo slavlje i što ste me razveselili svojim darovima, no kao što svi znate, još nisam rekla svojim roditeljima što želim za rođendan.» Sada se okrenula svojim roditeljima i rekla: «Ovo će vam biti malo čudno, ali za ovaj rođendan imam dvije želje. Prva je da se još ne moram udati i da dobijem slobodu biranja svog budućeg muža.» Dvoranom se razlomio gromoglasan pljesak i uzvici odobravanja. Kralj i kraljica složili su se da je to razumna želja i da će je ispuniti. «Tu želju možemo ispuniti.», rekao je kralj. «A sad da čujemo tvoju drugu želju!» Tu je princeza zastala i još jednom dobro promislila. «Želim otputovati u budućnost.» Uzvanici su se u čudu gledali i pitali jedni druge da li su dobro čuli što je to princeza najavila. «Ali, draga, kako to misliš otputovati u budućnost? Pa zar te profesori nisu naučili da je to nemoguće?», upitao ju je njen otac. «Oče, prije par dana u naše kraljevstvo došla je vijest da je neki čovjek po imenu Sezostris na jednom udaljenom otoku napravio stroj za putovanje u budućnost. Navodno je već nekoliko puta otputovao i vratio se. Pričao je o stvarima koje su nama neshvatljive i nemoguće: ljudi željeznim pticama lete po zraku, odlaze u velikim željeznim ribama u vodu, razgovaraju i dopisuju se preko nekakvih kutija...Oče, zaista bih to željela vidjeti!» Uzvanici su mislili da je princeza poludjela i u tren oka razišli su se svojim kućama. «Draga, ta vijest došla je čak i do mene, ali nisam bio siguran da li je istinita. Tvoja majka i ja moramo razgovarati o tome, a kada odlučimo javit ćemo ti.» I tako je završila proslava princezinog šesnaestog rođendana. Princeza je čekala i čekala, no odgovor njenih roditelja nije stizao, a svaki put kada je htjela razgovarati o tome oni su našli drugu temu za razgovor. Prolazili su tjedni, mjeseci...Približio se i princezin sedamnaesti rođendan, a želja joj još nije bila ispunjena. Kada su je roditelji pitali što želi za svoj rođendan opet se povukla u svoje odaje i razmišljala, ali ovaj put ne o daru za rođendan već o tome kako će poslije bala pobjeći iz palače i kako će naći Sezostrisa. Svojoj najvjernijoj sluškinji Nefreteti naredila je da joj spremi odjeću za dug put i zamolila je da pođe s njom. Led, njen prijatelj iz djetinjstva, slučajno je saznao za njen bijeg i potajno se prikrao u brod kojim je princeza namjeravala pobjeći. Bal se odvijao savršeno. Svi su se nadali da će princeza napokon odabrati svog bračnog druga. Roditelji su joj poklonili novog konja, a ona je glumila oduševljenost i sreću. Nitko nije ni slutio da nakon bala ona odlazi i možda se nikad više neće vratiti... Nitko osim Leda... Bal je završio i ona se našla pred odlukom koja će joj možda promijeniti cijeli život. «Ako sada kročim na ovaj brod, možda više nikad neću vidjeti svoje roditelje, svoje prijatelje, svoje odaje i svoje životinje... Ali odlučila sam. Želim vidjeti BUDUĆNOST!» Brod je krenuo, a ona je kroz prozor svoje kabine gledala posljednje krovove svoje palače zatrpane snijegom.  Odjednom joj se učinilo da zapravo nikad nije cijenila tu silnu ljepotu i da napušta sve ono najljepše što joj se u životu dogodilo... Sve zbog jednog putovanja u budućnost i želje da vidi nešto što još nitko nije vidio osim Sezostrisa... «Nadam se da neću požaliti!» «Mlada damo, princezo, a kamo si se to uputila?», javio se poznat glas iz ormara i u prvi mah je uplašio. «Koliko puta sam ti rekla da me tako plašiš i da ne volim kada me pratiš. Molim te da izađeš van!» Iz ormara je doslovce izletio Led sa velikim smješkom na licu. «Namjeravala si nekud bez mene? Pa kako si samo mogla?» «Ma daj, znaš da te ne volim uvlačiti u svoje gluposti i da za takve stvari uvijek nastradaš ti a ne ja.» Led je već zauzeo mjesto za ogromnim stolom punim voća i počeo jesti grožđe. «Zamolit ću nekoga od svojih slugu da spusti čamac i odveze te na kopno. Zaista te ne želim uvlačiti u ovo.» «Ako me pošalješ na kopno reći ću kud si se zaputila i da si potpuno poludjela. Tvoj otac razaslat će sluge da te dovedu kući... Da nastavim dalje?» «Vidim da ću te na to teško nagovoriti, pa kad već navaljuješ možeš ostati, ali na svoju odgovornost. A i ja ću imati dobro društvo.» Sada je i princeza sjela za stol i počela jesti. «Znaš, sada kada ćemo se nalaziti izvan granica mojeg kraljevstva, zamolila bih te da nikome ne govoriš da sam princeza. Za tebe sam, kao i uvijek, Pahuljica, a za sluge Gospodarica. Sa sobom sam povela najbolje poznavatelje Zemljine površine koji su mi rekli da ćemo do prvog pristaništa ploviti mjesec dana i tamo ćemo obnoviti zalihe hrane i drugih potrepština.» «A ja sam se raspitao koliko nam treba do tog tajanstvenog otoka. Neki su rekli da treba oko pola godine plovidbe, no naš mudrac Oziris je uvjeren da će dva mjeseca mirne plovidbe biti sasvim dovoljno, možda i previše.» «Dakle, razglasio si kuda idemo! Sad nas mogu ići tražiti!» «Bez brige, ljudi koji to znaju pouzdani su i zakleli su se da neće nikome reći ništa o tome. Sigurna si!» «Ti zaista nemaš mjere, no dobro. Kasno je. Bilo bi dobro da se odmorimo. Nefreteta, odvedi gospodina Leda do slobodne kabine. Laku noć i lijepo spavaj!» «Laku noć i tebi!» Kada se ujutro princeza probudila, izašla je na palubu, motrila morska prostranstva i upijala sunčeve zrake. U uživanju joj se pridružio i Led. «Dobro jutro! Prekrasno je gledati more ovako i uživati...» «Dobro jutro i tebi! Da, prekrasno je! Tako mirno i bezopasno... Gotovo kao sniježni pokrivač u mojoj zemlji!» «Neće ti se činiti tako bezopasno danas pred sumrak! Razgovarao sam s kapetanom i on kaže da će noćas bijesniti oluja. Bit će dosta opasno, pa je zamolio da ne izlazimo iz kabina nakon 5 sati. Ako nemaš ništa protiv mislio sam da bi mogli provesti jednu prijateljsku večer u mojoj kabini jer ionako nećemo moći spavati.» «Naravno! Spustimo se. Naredila sam da posluže doručak.» Dan je prošao kao munja i počeo se spuštati prvi sumrak. Vjetar je počeo puhati, a brod su počeli njihati jaki valovi. Nakon nekog vremena počela je pljuštati kiša. Cijelu noć Pahuljica i Led proučavali su različite zemljopisne karte i zaključili su da im zaista ne treba više od dva mjeseca plovidbe. Problem je bio to da je taj otok ucrtan u samo jednoj karti, dok u ostalih 20 nije. Znali su da imaju iskusnog kapetana i stručne ljude u koje su se pouzdali. «Pahuljice, ako zaista postoji taj stroj i ako odlučiš otputovati u budućnost, mogu li i ja otići s tobom?» «Znaš da si mi najbolji prijatelj i da bih ti ispunila svaku želju, pa što onda i pitaš? Kada sam ti dopustila da putuješ preko mora sa mnom, pa zašto ne i u budućnost?» «Bit će nam zabavno! Zamisli što sve možemo vidjeti...» Dani su prolazili, a oni su se približavali odredištu. Nakon mjesec dana pristali su u jednom gradu da obnove zalihe hrane i ostalih potrepština. Nakon toga pristajali su sve češće jer je princeza voljela upoznavati nove ljude drugih nacionalnosti. Osvanulo je prekrasno, sunčano jutro i princeza je opet uživala u ljepoti mora i sunca. «Znaš da su prošla već 2 mjeseca od kad si po prvi put uživala u pogledu na otvoreno more?» «Znam, sada smo već sigurno blizu tog otoka. Tko zna - brinu li se sada moji roditelji? Da li se pitaju gdje sam, kako sam, s kim sam... Sigurno im nedostajem!» «Oni su mirni jer znaju s kim si. Nisi mogla naći pouzdaniju pratnju od Leda.», odgovorio je kapetan koji se iznenada našao pored njih. «A i znaju da si okružena stručnim osobama koje bi i život dale za tebe!», nastavio je Led. «Znate, kadkad se pitam i da li se sva ova muka isplatila, da li ću naći ono što sam pošla tražiti, a nešto što me još više muči: ako nađem Sezostrisa i ako me pošalje u budućnost, što će biti ako mi se sve to svidi tako jako da se neću htjeti vratiti?» «To je stvar tvog osobnog izbora. A uostalom, ako se ti nećeš htjeti vratiti, kako bi se ja vratio bez tebe? Znaš da to nikako ne bih mogao!» uznemireno je rekao Led i povukao se u svoju kabinu. Idućih tjedan dana nije se pojavljivao na palubi. Pahuljica se već zabrinula da nije bolestan i odlučila ga posjetiti, no nije mogla otkriti razlog njegove loše volje. «Kapetane, znate li zašto Led ne izlazi iz svoje kabine već 8 dana?», upitala je sljedećeg dana kapetana Ozirisa. «Svatko prolazi to jedno razdoblje...Ne brini se. Posjeti ga svaki dan i odmah će biti bolje.» Idućih dana Pahuljica ga je posjećivala i postupno nagovorila da izađe malo na sunce i svjež zrak. Nije previše brinula što već pola mjeseca više putuju prema tom tajanstvenom otoku. Tri mjeseca bili su na moru. Posada se već pitala gdje je taj otok i zašto nije na točnim koordinatama koje su dobili od kapetana, no i dalje su plovili i plovili u bezdan... Jedno predvečerje Pahuljica i led odlučili su provesti na palubi gledajući zalazak sunca. U jednom trenutku brodom se prolomila strašna vika i nastao je opći metež. Odmah nakon toga osjetili su snažan trzaj broda i nekoliko je članova posade palo u more. «Može li nam tko reći što se događa?», zabrinuto je upitala princeza. «Idite na pramac...Pojavio se niotkuda...Nevjerojatno...», ubrzano je rekao kapetan i odjurio prema pramcu. Ispred broda pojavio se otok. Plaže su bile pješčane, unutrašnjost otoka prikrivalo je gusto drveće, a gorski vrhunci bili su obavijeni oblacima. Na plaži je stajao omalen čovjek pomalo divljačkog izgleda. «Princezo, slobodno siđite na moj otok! Rado ću Vas primiti!», viknuo je čovjek, okrenuo se i izgubio u mnoštvu palma i raslinja. «Kako zna da sam princeza? I zašto da uopće siđem na otok?», upitala je pahuljica, no nitko nije odgovorio. «Brod je teško oštećen jer smo se nasukali na neki od podvodnih grebena. Trebat ćemo ovdje ostati sve dok ne popravimo brod, a to bi moglo potrajati.», rekao je kapetan poslije podugog razmišljanja i pregledavanja broda. «Pahuljice, što ako je to otok koji tražimo? Što ako je ono bio Sezostris?», nakon nekog vremena upitao je Led. «Mislim da bi bilo pametno da siđemo s broda i malo razgledamo otok, a usput i otkrijemo i neke korisne stvari. Što kažeš na to?» «Ne znam, mislim da bismo trebali uzeti pratnju. Tko zna kakav je to čovjek.», zabrinuto je odgovorila princeza. «Spustite nam jedan čamac i neka vaših 6 najboljih ljudi pođe s nama na kopno.», obratila se kapetanu koji je samo mahnuo rukom i rekao: «Želim vam sretan put!» Kada su stupili na kopno taj čovjek opet se pojavio. «Dopustite da vam se predstavim: ja sam Sezostris, čovjek kojeg tražite već 3 mjeseca i koji će vam omogućiti putovanje u budućnost. Mislim da sam vam sve rekao. Vi se ne trebate predstavljati jer znam tko ste: princeza Pahuljica i njen najbolji prijatelj, također kraljevskog podrijetla, princ Led.» «Čekaj malo, ja nisam nikakvog kraljevskog podrijetla! Ja sam samo običan čovjek koji je princezin najbolji prijatelj. Ne znam čak ni tko su mi bili roditelji!», gotovo povrijeđeno odgovorio je Led. «Nije na meni da ti to kažem, ali upravo prije mjesec dana postao si punoljetan i već si to trebao saznati. No reći ću ti. Tvoji roditelji vladali su Sjevernim Sniježnim kraljevstvom a Pahuljičini roditelji Južnim Sniježnih kraljevstvom. No točno prije 17 godina u Sjeverno Sniježno kraljevstvo došla je kuga i većina naroda je umrla, a među njima i tvoji roditelji. Na samrti napisali su pismo Pahuljičinim roditeljima kojima su dali punomoć da vladaju njihovim dijelom kraljevstva sve dok njihov sin, koji je preživio, ne bude punoljetan. Evo, da nisi došao s Pahuljicom, vjerojatno bi već proučavao granice svog kraljevstva i birao svoju kraljicu. No dosta o tome. Znam da ste nestrpljivi i da želite vidjeti taj stroj koji vas je doveo čak do ovog udaljenog otoka. Pođite za mnom, ali bez straže. Mrzim oružje.» Pošli su stazom kojom ih je on poveo.Hodali su i hodali sve dok nisu došli do samog korijenja brda. Tamo su ugledali oskudnu kućicu napravljenu od trstike i nadkrivenu lišćem. Nedaleko od nje stajala je ogromna kutija. Bila je napravljena od njima nepoznate kovine i u njenim stranicama mogli su vidjeti svoj vlastiti odraz kao u ogledalu. Kada je Sezostris stupio pred nju vrata su se sama otvorila i on je ušao. Bez riječi su ga pratili i u čudu gledali ono u što su ušli. «Vidim da se čudite ovom zdanju, no tako palače izgledaju u suvremenom svijetu. Ovo nazivamo stambenom zgradom. Kao što ste primjetili, unutra je osjetno hladnije i svježije. Uređaj koji upravlja temperaturom unutra nazivamo klima. Sada ću vas provesti prostorijama. Ovo je inače prizemlje. Sada smo ušli u dnevni boravak. Ovdje se ljudi obično odmaraju nakon napornog radnog dana. Tu se okuplja cijela obitelj pa bulje u kutiju što ju nazivaju televizorom. U njoj vide žive osobe koje im prenose podatke o ostatku svijeta i o raznim novostima. Sada je još popularniji kompjuter preko kojeg se dopisuju, razgovaraju i uče. Sada smo ušli u kuhinju. Valjda znate da ljudi ovdje pripravljaju jelo. Poslije ću vas upoznati sa svim uređajima koji se ovdje nalaze. Sada smo u blagovaonici. Ovdje ljudi obično jedu. A sada ćemo ući u kupaonicu. Ovdije ljudi zadovoljavaju sve svoje higijenske potrebe. Na katu se još nalaze 3 sobe u kojima ljudi spavaju. To sigurno znate. I još samo jedna sitnica: ovo će biti vaš dom idućih mjesec dana gdje ćete naučiti kako da se ponašate u svijetu u koji namjeravate putovati. Osjećajte se kao kod kuće. Javit ću na vaš brod da ostajete ovdje i odnijeti im materijal koji im je potreban za popravak broda. Uživajte. Na stolu u dnevnom boravku su vam sve upute za korištenje svih ovih strojeva.» Pahuljica i Led ostali su zabezeknuti. U proteklih sat vremena nisu progovorili ni riječi. Sve ovo bilo im je posve novo. Imali su toliko pitanja... «Čuj, a da mi ipak ne odemo u budućnost? Sve mi se čini nevjerojatno komplicirano. Možda bi zaista bilo bolje da odustanemo?», odjednom ju je upitao Led. «Ne, sada neću odustati! Kada smo već toliko prošli, zašto to ne bi i završili? Mislim da će nam biti veoma zabavno!»,vedro je odgovorila Pahuljica i otrčala stubama na kat. «Hej, dođi! Ovdje ima zabavnih stvari! Dođi i pogledaj! Čemu ovo služi? A ovo?...» «Siđi dolje, poslije ćemo pregledati kat. Dođi da se prvo dogovorimo tko će kuhati, pospremati, čistiti, a uostalom bilo bi pametno da pročitamo upute za korištenje ovih svih strojeva.», rekao je Led gledajući pritom hrpu papira na stolu i sjedajući u neku vrstu veoma mekane fotelje. Nakon što su pročitali nekoliko uputa shvatili su da su gladni. Nisu znali kuhati pa su zamolili Sezostrisa da dovede princezinu sluškinju Nefretetu koja im je idućih mjesec dana kuhala, dvorila ih i čistila kuću. Iz dana u dan posjećivao ih je Sezostris i donosio im «divljačku» odjeću za koju je tvrdio da je najmodernija u budućnosti. I sam je bio obučen u nešto slično. Princezi je donosio razne vrste uskih muških hlača i majca koje su se mogle beskrajno rastezati, nakita za koji bi u svojoj zemlji rekla da je samo hrpa bezvrijednog željeza, cipela u kojima je jedva hodala jer su pete bile previsoke i raznih ukrasa, «modnih detalja» kako ih je on nazivao i još puno toga. Ledu je donosio razne hlače, majce i košulje, također razni nakit koji je on odbijao nositi jer povrjeđuje «mušku čast», stvarčice koje nikako nije mogao zapamtiti čemu služe... Nefreteta je samo gledala i mrmljala nešto sebi u bradu. Nakon mjesec dana Led i Pahuljica bili su spremni za put u budućnost. Sezostris ih je odveo u samo srce planine gdje su ugledali veliku kuglu, nalik na ogroman biser. Dao im je poslijednje upute i otpratio ih. «Zapamtite: vi ste moji rođaci i doputovali ste iz Irske. Braća ste i sve radite zajedno. Princezo, vi ćete se zvati Ela, a vi, prinče Ledu, Filip. Posjećivat ću vas svaki vikend. SRETNO!» Kada su se približili kugli ona se rastvorila i osvijetlila 2 sjedeća mjesta na koja su sjeli. Potom ih je zaslijepio jak bljesak i zaspali su. «Gospođice, da li vam je dobro?», upitala je nepoznata osoba koja se nadvila nad princezu. «Gospodin se probudio, ali za vas smo se zabrinuli. Ne odgovarate već pola sata ni na kakve podražaje.», nastavila je opet ta žena. «No vidim da ste sad dobro! Ja sam Palma i bit ću vam na usluzi ovih mjesec dana boravka kod nas. Vaš stric nam je puno pričao o vama i vidi se da vas zbilja voli, no morao je otići na službeni put. Kao što i sami znate, on puno radi i nema baš vremena.» «Da, znamo.», nadovezao se Led, «No rekao je da će provoditi svaki vikend s nama. Veselimo se njegovom dolasku.» Upoznali su dobre strane budućnosti, kao razvitak komunikacije i osuvremenjavanje prijevoznih sredstva, no upoznali su i njene loše strane: masovno zagađivanje okoliša, terorizam, nezdrava hrana, nezdrav život... Ubrzo je došlo vrijeme kada su se trebali vratiti u svoju sadašnjost, otići u svoje Sniježno kraljevstvo i nastaviti svoj normalan život... «Došlo je vrijeme. Vaš kapetan čeka. Već odavno je popravio brod i nekoliko karata da bi se lakše i sigurnije vratili kući. Sigurno vam nedostaju svi vaši bližnji. Budite bez brige. Ako ikad zatrebate pomoć, darovat ću vam jednu jako korisnu stvarčicu kojom ćete me moći dozvati u bilo koje vrijeme. Hajdemo!», uzbuđeno je rekao Sezostris i smjestio ih u kuglu za putovanje kroz vrijeme. U tren oka našli su se u srcu planine otoka na kojem su pristali sa svojim brodom prije 2 mjeseca. Vratili su se u stambenu zgradu, obukli odjeću prikladnu za ovo vrijeme i oprostili se sa Sezostrisom. "Zapamtite, ako ikada bilo što zatrebate, povucite končić na zlatnoj kugli. Ja ću se u tren oka pojaviti u vašim odajama.», rekao je Sezostris kada se naposlijetku opraštao s njima, a zatim šapnuo Ledu u uho: «Zaprosi Pahuljicu što prije!» «Kako znate...» «Ja sve znam. Sretno!», mahnuo im je nekoliko puta, a zatim nestao u gustom drveću. Kada su stigli na brod posada ih je s veseljem dočekala. Svi su željeli znati kako je bilo, no oni su najvažnije uspomene sačuvali u svom srcu, a ostatak su podijelili s ostatkom poznanika. Tjedan dana nakon što su se otisnuli na more, Led je priredio proslavu na palubi. Nitko nije znao pravi razlog, no ipak su se svi veselili. N a kraju proslave zamolio je princezu da ustane sa stolice, kleknuo kred nju i upitao je: «Hoćeš li postati moja žena i kraljica mog srca i imanja?» «Malo si me iznenadio, jer je Sezostris rekao da ćeš me to pitati vjerojatno tek kad stignemo u naše kraljevstvo, no mislim da sam spremna dati ti odgovor. HOĆU!» Posada i je bila presretna, a i oni. Veoma su brzo stigli u svoje kraljevstvo. Cijeli ih je narod dočekao s radosnim klicanjem i divljenjem. «Majko, oče, tako sam sretna što vas vidim!», povikala je princeza čim je ugledala svoje roditelje. «Draga, kako si? Ništa ti se nije dogodilo? Da li si uspjela?...», uzbuđeno su pitali njeni roditelji pozorno ju gledajući. «Gdje je Led, i za njega smo bili zabrinuti. Je li on dobro...» «Sve je u redu, uravo silazi s broda. I da vas upozorim: zna sve o svojem podrijetlu, tako da ne treba dodatna objašnjenja. Idite vi u palaču, a ja ću kasnije doći s njim.» «Dođi, idemo u palaču. Čula sam da nam pripremaju veliko slavlje. Tada možemo objaviti i naše zaruke. Naći ćemo se na velikim stubama točno u 17.00 sati. Vidimo se!» «Dobro. VOLIM TE!» Na proslavi povodom njihovog povratka bilo je jako puno ljudi. Između ostalog kralj i kraljica objavili su da Sjeverno Sniježno kraljevstvo pripada Ledu, da su se Led i Pahuljica zaručili i da vladanje Sniježnim kraljevstvom sada prepuštaju njima. Ubrzo nakon toga uslijedilo je i vjenčanje. Na vjenčanje su bili pozvani sva posada broda, Sezostris, pola kraljevstva i puno vrlo poznatih osoba iz ostalih kraljevstva. Živjeli su veoma dugo i sretno. |
07.09.2007., petak
Život No. 2
|
Gdje sam ono stala? Ah, da... Strast. Eros, ako se ne varam. Bez strasti nam je dosadno, a svakodnevni život s njom postane naporan. Navodno ona jednog dana iščezne. To je kao kad gledamo bračni par u kasnoj jeseni svog života. Možda je u mladosti između njih postojala strast te jačine da je mi nikad u životu nećemo iskusiti, a sada postoji samo naklonost, poštovanje i neka vrsta platonske ljubavi koju osjećaju jedan prema drugome kada se šeću parkom, ruku pod ruku, gledajući pred sebe i ne govoreći ništa. Strast je vjerojatno onaj adrenalin koji nam kola žilama kada nam srce počne lupati zbog nečega ili nekoga... Zaista, jedna čudna pojava. Ali bez nje... Ne bismo se osjećali živima. Barem sada, kad je ona još tu. Razum. Ovdje sam zastala pišući. Sklop nekih kognitivnih procesa koji nas upućuju kako da se ponašamo u određenom trenutku. Skup pravila. Kao neki bonton koji se nalazi samo u našoj glavi, a ovisi o odgoju kojeg smo primili od naših roditelja u ranom djetinjstvu te onog kojeg smo sami stekli prolazeći kroz život. Rad. E, to je ono čemu možemo pribjeći u bilo kojoj situaciji. Liječi razna duševna stanja, a ujedno osigurava egzistenciju. Nekima pruža zadovoljstvo jer se bave nečim što ih ispunjava kao individue, dok je nekima jedna od obaveza koju ispunjavaju samo iz jednog razloga, a to je preživljavanje. Na početku sam si postavila jedno pitanje: je li moguće da se uvijek zasitiš? Mislim da sam našla odgovor. Ako neke stvari konzumiramo u prevelikim količinama naravno da ih se zasitimo. U ovih mjesec dana shvatila sam neke važne stvari. Da bi živjeli smireno, sretno i zadovoljno, mnoge stvari trebamo pustiti da se odvijaju svojim tokom. Umjerenost je važan začin života. |
02.08.2007., četvrtak
...
|
Uz izričito dopuštenje članova F20 benda u boxu objavljujem riječi njihove najuspjelije balade... :-) |
30.07.2007., ponedjeljak
Život No.1
|
Nekad je bilo lako pisati... Riječi su izlazile same od sebe. Danas... Danas nemam inspiracije. Okružena nekim okovima društva smješno je što sam toliko opterećena time što misle drugi. Zapravo... Više se bojim da ću povrijediti ljude kojima je stalo do mene. Mislim da ću, zadržavši neke stvari samo za sebe, spriječiti ostale da pate. Patnja i ponos: to su dvije stvari koje idu ruku pod ruku. Nevjerojatno je u kakvu te situaciju može donijeti ponos. I onda se pitaš: je li sve to bilo vrijedno toga? Ljudski je um fascinantan. Želiš nešto, dobiješ to, zasitiš se, pustiš... Je li čitav život takav? Je li moguće da se uvijek zasitiš? Zašto postoji dosada? Eros & Thanatos-je li to smisao života? Mnoštvo pitanja bez odgovora. Mogla bih život svrstati u nekoliko temeljnih jedinica: preživljavanje, natjecanje, strast, razum, rad. Preživljavanje-nagon za tim da imamo dovoljno energije za nove ciljeve koji će nas činiti živima, osobama koje stoje čvrsto na zemlji i svjesni su da su sami sebi najveći oslonac i potpora. Kako se kaže: "Uzdaj se u se i u svoje kljuse." Natjecanje-kompeticija. Gotovo životinjski nagon da se u nečemu bude bolji od drugoga. Jedan od najvažnijih nagona koji nas "tjeraju dalje", zbog kojeg usavršavamo svoje sposobnosti. Bez njega svi bi bili jednaki i ne bi postojali kao individue. |
24.07.2007., utorak
Duša za kraj
|
U pogledu vidim ti strah i promatram kako sve dobro šalješ u daljinu. Znam da nemaš ono što želiš I zato dozivam ti kišu. U teškim crnim oblacima Koji lijeno vuku se po nebu, Znam da će doći nešto Što će te odvući na onu stranu. Pozivam te da sa mnom Držiš čitav svijet na dlanu. Cijena koju tražim nije tako velika. Daj mi svoju dušu i dat ću ti svijet na dlanu. Znam da te muči moj pogled Da ti moj dah ne da mira, Moj glas ti odzvanja u glavi, Nevidljiva sila tjera te da hodaš mojim stopama, Čezneš za samo još jednim dodirom… A zapravo ne znaš da ću te Slomiti kao i svakog drugog, Okrenuti se i otići. Pozivam te da sa mnom Držiš čitav svijet na dlanu. Cijena koju tražim nije tako velika. Daj mi svoju dušu i dat ću ti svijet na dlanu. „Pristajem…“ Ha, ha, ha… Ne znaš kome daješ svoju dušu... |
22.07.2007., nedjelja
Nightwish
|
Walking In The Air We're walking in the air We're floating in the moonlit sky The people far below are sleeping as we fly I'm holding very tight I'm riding in the midnight blue I'm finding I can fly so high above with you Far across the wold The villages go by like trees the rivers and the hills The forest and the streams Children gaze open mouth Taken by suprise Nobody down below believes their eyes We're surfing in the air We're swimming in the frozen sky We're drifting over icy mountains floating by Suddenly swooping low on an ocean deep Arousing of a mighty monster from its sleep We're walking in the air We're floating in the midnight sky And everyone who sees us greets us as we fly |
24.06.2007., nedjelja
Balkon
Sunce polako zalazi. Posljednje zrake gube se pod čistim obrisima horizonta. Noć polako dolazi i uvlači se u svaki kutak, sjeda na svaku stvar, obavija svaku dušu. Još se uvijek vide mutni obrisi mog najdražeg slapa i okolnog drveća što opija svojim mirisom i svježinom. Sve je utrnulo. Žive samo zvukovi, mirisi i osjećaji. Izlazim na balkon. Sve se doima tako mirno i pitomo, tajanstveno...  By laetitia101 Pod rukama i bosim nogama osjećam hladnoću kamena, a kosom mi struji lahor koji smiruje sve osjetila. Lebdim... Napokon iza oblaka izlazi mjesec. Polako se pojavljuju zvijezde. Sve se doima tako jednostavno, nadohvat ruke. San postaje stvarnost. Nebo se sada potpuno razbistrilo. Horizontom prolaze tihi krikovi životinja u blizini, ponekad se čuje koji šum zeca ili jelena koji u strahu od lovaca trče, a nebo sve to promatra kao mačka sa svojim malim očima koje svijetle u mraku. ... Zvijezde me podsjećaju na njegove oči, obrisi drveća na njegovo tijelo, mjesec na njegove usne, žamor slapa na njegov glas, hladnoća kamena na njegov pogled... No zvijezde nisu njegove oči, drveće nije njegovo tijelo, mjesec nije njegov osmjeh, žamor slapa nije njegov glas, hladnoća kamena nije njegov pogled... On nije tu. Pomaknuh ruku i osjetih bol. Crna, vruća krv teče mi iz prsta. Vratih se u stvarnost. Sada opet znam što me dijeli od vanjskog svijeta: ovaj balkon i ružino trnje koje se ispreplelo oko hladnih kipova mog balkona. Osjećam da krv kaplje na pod, no ne marim za to. Zašto je morao otići? Miris ruža i svježina večeri opija me jače od vina. Zašto ga sada pokušavam pronaći u zrakama sunca, sumraku, zvijezdama i žamoru slapa? ... Ulazim u sobu. Ne mogu više. Sjedoh za stol. Svijeća je već dogorjela i sada blago titra dajući posljednje znakove života. Oko nje lete sićušni noćni leptiri, crni leptiri. Idu prema svjetlu misleći da je tamo nešto veličanstveno, savršeno, no raj na zemlji ne postoji. Možemo sami graditi svoju sreću i misliti da živimo u raju, ili pak pomiriti se sa svojom sudbinom i živjeti dalje, bez obzira na našu sreću ili tugu, zdravlje ili bolest. Moramo naučiti krenuti dalje. Oni beživotno padaju u topao vosak na svijećnjaku oprženih krila, samo zato jer nisu mogli prihvatiti nešto manje od savršenstva, raja, morali su se uvjeriti da ni to nije dobro za njih... Leptiri kojima je ta noć možda prva i posljednja. Crni leptiri... Lagano gasim svijeću. Svjetlost nestaje, samo bijedne mjesečeve zrake prodiru kroz tanku zavjesu do mog kreveta. Posteljina se svjetluca kao da je netko prosuo šaku bistrine mog slapa. On još uvijek žamori i otkriva svoje tajne, priča stoljetne priče, tješi me, samo ga treba znati slušati... Znam da, ako izađem još jednom na balkon, odlučit ću da čekam još jednu, pa još jednu i još jednu noć, i tako će sve to otići u beskraj i nikada se neću moći uspjeti opet biti samostalna. Ovo je posljednja noć, a sutra odlazim. Odlazim tamo gdje me nikad neće naći, daleko od slapa, mog kamenog balkona, daleko od mene same. Bježim... ... No ovu posljednju noć provest ću misleći na njega. Do zore. Zašto je uopće stvoreno tako savršeno biće? Da mene omami, izludi? Da me ubije spoznajom da ono nikad neće biti moje? Neću izluditi, niti ću umrijeti, samo ću dopustiti da me omami. No samo ovu noć, jer je ona posljednja... Posljednja...  By laetitia101 ... Sunce pruža svoje prve zrake i obasjava vrhove krošnja drveća. Ptice cvrkuću i vesele se novom danu, a ja još uvijek sjedim na svom balkonu i gledam u daljinu, prema mom slapu. Ispružio je svoje kristalne ruke i zove me k sebi. No neću poći tamo. Pričekat ću još časak da se oprostim od svog balkona... U daljini čujem topot konja. Mladom jahaču tamna kosa vijori na vjetru, oči strelovito gledaju preda se, a crna dlaka njegovog konja sjaji se okupana prvim sunčevim zrakama. Odjednom mladi jahač nađe se ispod mog balkona. «Pođi sa mnom!» Ne mogoh u trenu doći k sebi. «To si ti?» «Da, pođi sa mnom!» Okrenuh se i otrčah u sobu. Zar je moguće da je on došao po mene? On? «Odlazi, ne želim te vidjeti! Nanio si mi previše boli.» «Ali došao sam po tebe. Idemo zajedno dalje!» «Ne, ti ideš svojim putem, a ja svojim. Odlazi!» ... Ja ću pronaći sama svoj put. Bez nečije ruke koja bi me pratila i zaustavila čim bi se našla na nekom lošem putu. Moje odluke bit će samo moje odluke, moje greške bit će samo moje greške, moj put će biti samo moj put. Ja neću biti crni leptir. Pronaći ću svoj put bez njega i neću tražiti savršenstvo. Danas je novi dan, a takvih dana biti će još mnogo! |
10.06.2007., nedjelja
Beskraj
|
Nakon vrućeg dana orahovo stablo poklopilo je svoje lišće, ptice sjede umorno na granama, a travke traže svoju zasluženu kap kiše. Nebo je vedro, bez jednog oblačka, prostire se kao beskrajno more bez dna i kraja, odlazi u nedogled, i tamo negdje, daleko, spaja se s crtama horizonta... Ispred mene prostire se ravnica koja seže u nedogled: na stotine kilometara zelenila koje se doima kao golemi, meki, prirodni sag... Nogom dodirujem tu mekoću i divim se... Niti jedno stablo... Beskrajni beskraj... Iza mene nalazi se malen šumarak: sklonište od nemilog sunca koje tuče od ranih jutarnjih sati i još nije dobilo svoju zadovoljštinu. Odvezala sam uzde i pustila svog Kalista da trči. Ona crna pravilna griva koja mu se proteže od glave preko cijelog vrata vijorila tako pravilno na laganom povjetarcu da bi čovjek pomislio da gleda savršenu sliku savršenog slikara. Sjajna crna dlaka gotovo da tjera sunce da ga prati i klanja se toj veličanstvenoj životinji koja je moja, samo moja... Ja i moj Kalisto... Odjednom je potrčao k meni i počeo hodati, kaskati oko mene. «Znam što to treba.» - rekla sam mu. «Dođi!» I konj je krenuo za mnom. Hodali smo nekoliko minuta do središta tog šumarka. Čuo se svaki naš korak, svaka grančica koju smo slomili hodajući odjekivala je u cijelom šumarku. Kada smo se približili čula sam već poznat žamor onog istog, čistog i netaknutog izvora na koji svraćam iz dana u dan, iz godine u godinu... I nikada se nije mijenjao...  By laetitia101 Kalisto je potrčao. Iza grma sam ugledala svoju poznatu mahovinu na kojoj sam znala provesti sate gledajući u mali slapić i diveći se ljepoti prirode, no nešto mi je upalo u oči: tamo na mahovini netko leži! Približih se. Zaista, leži netko: mladić! Čini se da spava. Lagano priđoh izvoru i uzeh u šaku malo vode da se umijem i sperem s lica svu onu prljavštinu što mi se nakupila na licu dok sam jahala. Mladić zaista spava. Pramen sjajne, tamne kose prebacio mu se preko lica. Odmaknuh ga. Lice prekrasnog mladića! Bje se skupčao i spava... Strah me probudit ga, strah me uživati u ljepoti... Strah me... Tada ugledah svoj odraz u vodi. Kristalasto zelena haljina… Ja i… Mladić kojeg gledam… Kalisto počinje hrzati. «Mir Kalisto, mir! Ne želim da probudiš ovog mladića! Mir!» Tada sjedoh na kamen pokraj izvora, naslonih glavu na nježnu mahovinu i stadoh gledati tog mladića. Tamna, sjajna kosa padala mu niz vrat, a nježni povjetarac njihao pramenove. Jednu ruku stavio je ispod glave, valjda da snježno lice ne drži na mahovini, a drugu prebacio preko prsiju. Oko nježnog vrata visio mu zlatan lančić, a kroz raskopčanu bijelu košulju nadimala su se mladenačka, snažna prsa. Jednu je nogu lagano ispružio, a drugu privukao prsima. Ne mogoh odoljeti i ubrah jedan snježno-bijeli lopoč s izvora i stavih mu u kosu... Doimao se tako savršenim... Satima sjeđah na toj stijeni gledajući tog mladića... Zaspah... ...... Nježan lahor miluje mi mladenački vrat. Čujem žamor vode i osjećam svježinu večeri. Probudih se. Sunce je već odavno zavuklo većinu svojih zraka pod horizont i sada posljednje zrake svjetle nekim čarobnim, crvenkastim sjajem. Pogledah oko sebe. Gdje je mladić? Gdje je nestao? Nema ga! Iz oka mi kane kristalna suza i pade u izvor. Ugledah svoj lik: u kosu mi zapleten vijenac od bijelog cvijeća. «Zašto nisi ostao da te upoznam, mladiću? Zašto si otišao?» Čekam odgovor i mutim čisti izvor svojim suzama. No kao odgovor javlja se samo moja jeka: «Zašto si otišao? Zašto si otišao?» Sunce potpuno zalazi, a s njim u zaborav odlaze i sve čari dana. Sjedim bespomoćno na stijeni i pitam se zašto je otišao. Možda mu se nisam svidjela, možda je bježao od nečega, možda se morao vratiti kući, možda... ...... Počeo je puhati snažan vjetar. Kidao je lišće, cijele grančice s drveća. Izgledalo je kao da se sama priroda bori protiv neke nevidljive sile koja uništava sve pred sobom... Cvijet po cvijet trga iz mog vjenčića iz kose i nosi ga u beskraj... «Vrati mi moje cvijeće, vjetru! To mi je jedino što mi je ostalo od njega!» - vikala sam u vjetru u obraz, no on mi nije odgovarao niti vraćao cvijeće, samo je i dalje nastavio nemilosrdno harati... Svađao mi se s haljinom, vukao me kao da me želi maknuti odatle, razdirao me... Sada već ne vidim ništa. Samo osjećam topli dah mog vjernog Kalista koji je ostao sa mnom. Na nebu nema niti jedne zvijezde: sve sami oblaci koje ne mogu vidjeti jer je mrak, no nije me strah. Moram proći to pročišćenje! Počinje padati kiša. Munje paraju nebo, gromovi tutnje... Pitam se ima li priroda uopće toliko snage koliko upravo pokazuje. Šuma počinje ličiti na ždrijelo koje vodi ravno u pakao, no ja se ne bojim, uz mene je moj Kalisto. Oluja bijesni, a ja još lutam kao neki bijeli duh sa svojim vjernim pratiocem tražeći mladića. «Gdje si? Zašto si otišao? Postojiš li uopće ili si samo plod moje želje za savršenstvom, mašte? Saznat ću...»  By laetitia101 ...... Oluja se smiruje... Sunce polako izviruje i pruža zlatne zrake koje polagano proviruju kroz krošnje koje se blistaju od kapljica kiše... Dođoh do izvora i sjedoh na istu stijenu. Cijeli jučerašnji dan sada mi se čini kao mutni san... Ništa mi nije bilo jasno... Sada je sve izgledalo tako miroljubivo i dobro. Opet ugledah svoj odraz u vodi. Nisam se nimalo promijenila... Umor me svladava... Nisam spavala cijelu noć... Polagano padam u san. ...... Budim se... Sunce mi udara ravno u oči iako sam mislila da sam se smjestila u ugodan hlad. Osjećam nečiji dah na svojoj ruci. «Djevojko?» Ne mogu vjerovati! Isti mladić stoji ispred mene u ruci držeći uvenuli cvijet lopoča. Uplaših se i popeh se na svog Kalista. «Djevojko!» Podbodoh Kalista pod rebra i dadoh se u trk. «Zašto bježiš, djevojko?» - upita mladić vičući za mnom. «Da me opet ne ostaviš!» - odgovorih i otiđoh u beskraj, tamo gdje se beskrajno plavo nebo spaja sa crtama horizonta da zaboravim ljepotu mladića koji me očarao... Odlazim i ne vraćam se više! Tamo kuda idem otkrit ću nešto što će biti kristalno kao izvor-voda, stalno kao vrijeme, zlatno kao sunce, mudro kao božanstvo i lijepo kao mladić, no bit će moje, samo moje, i nikada me neće napustiti... |
